Billa Stina - www.stijena.co.nr

Historija BIH

Internet prezentacija MZ Stijena-Cazin

HISTORIJA BOŠNJASTVA

Iz pradomovine: Poljske, Ukrajine, Zapadne Rusije i Bjelorusije, juzni Slaveni spustili su se medu zadnjima u Velikoj seobi naroda, preko Karpata i Panonije, zajedno sa Avarima ( koji su dolaskom iz Azije) potakli njihovu migraciju - na Balkan. U periodu od 518. godine, kada je u bizantskim kronikama zapisan prvi prelaz Slavena preko Save u Bosnu, pa do 1189. godine, od kada datira prvi pisani dokument srednjovjekovne bosanske drzave, koji se ujedno smatra pocetkom pisane povijesti BiH (Ugovor Kulina bana sa Drubrovackom Republikom) Slaveni u Bosni zive slicno kao u pradomovini. Glavna etnicko-drustvena cjelina je patrijarhalna porodica koje se vec u toku selidbe, kroz rodove i bratstva postepeno povezala u plemena. Tada ne postoji nikakvo etnicko ime u Bosni, osim Slaveni (latinski: Sclavi). Jezik im je staroslavenski, a nastao je iz pravslavenskog kojim su govorili u prapostojbini. Pisma jos nemaju. Hrvati u Hrvatskoj bivaju pokrsteni za vrijeme kneza Viseslava (oko 800. godine), a Srbi bivaju definitivno kristijanizirani tek u doba Svetog Save, a to je kraj XII stoljeca. Za to vrijeme proces pokrstavanja Slavena u Bosni tece mnogo sporije i mnogo duze. Zapravo, u Bosni ni nema organiziranog pokrstavanja, jer su krscanski misionari tesko pronalazili u bosanskim vrletima novopridoslo stanovnistvo. Hrvatska se jeste u doba Petra Kresimira IV (1058.-1075.) prostirala do Drine i Neretve, ali u toj, tadasnjoj Hrvatskoj nije bilo dovoljno klera da sprovede uspjesno pokrstavanje naroda u Bosni. Sa druge strane, Srbija toga doba nije prelazila Drinu, vec je samo imala nekoliko posjeda u Humu. Uostalom, Srbi u to doba ni sami nisu bili pokrsteni. Trece; Srpska, Dubrovacka, i Barska biskupija nisu imale nikavu stvarnu teritorijalnu kompetneciju nad Bosnom, vec samo u priobalnom pojasu Jadranskog mora. Za to vrijeme vjera stanovnika, Slavena u Bosni jos je uvijek na stupnju politeizma. Jos je prisutan staroslavenski panteon bogova: Perun, Svetovid, Svarog, Volos, Svarozic, Vida, Lada, Vesna, Morana itd. U novoj domovini Bosni, Slaveni zaticu Vlahe, tj. romanizirana nomadska plemena Ilira i, Kelte koji su u Velikoj seobi naroda dosli na Balkan i Bizant ih je tu zadrzao kao vrlo iskusne rudare. I jedne i druge Slaveni potiskuju u planine, a sami se naseljavaju kraj usca rijeka i u plodnim kotlinama posto tada, ponovo, pocinju da se vracaju sjedilackom, ratarskom nacinu zivota. Od religijskog zivota zaticu rijetke ranokrscanske bazilike i samostane koje su Huni, Avari, Ostrogoti i Vizigoti u svom ranijem nadiranju srusili, a kler pobili i protjerali. Crkveni centri, Split, Zadar, Dubrovnik i Bar nisu bili tako bogati, niti su imali dovoljno misionara da obnove u gudurama Bosne srusene bogomolje, a nije ni bilo vijernika da bi se odazvalo gradnji. Ono materijala i temelja sto je ostalo upotrebljivo iskoristili su Slaveni za dizanje (na istom mjestu) zupskih utvrda, odnosno gradina. Na drustvenoj ljestvici razvoja Slaveni u Bosni toga perioda nalaze se na plemenskom ustrojstvu. Svako pleme posjeduje svoju teritoriju, zupu, a njen zupan je samo - primes inter pares po svojim pravima i vlasti, posto jos nije nastala klasicna rodovska aristokratija. U upravnom smislu nalaze se na stupnju vojne demokratije. Etnicka nomenklatura i kategorije u srednjovjekovnoj Bosni Period od 1154. godine, kada je u povijesnim izvorima prvi put poimenice datirano ime jednog bosanskog vladara, a to je ban Boric, pa do 1463. godine, kada bosanska kraljevina pada pod Osmansku carevinu, taj period cini epohu srednjovjekovne bosanske drzave. U to doba Hrvatska vec ne postoji kao drzava, jer je Hrvatska Trpimirovica-Kresimirovica egzistirala od 845. do 1097. Pet godina potom, 1102, ugarsko-hrvatskom nagodbom, hrvatski velikasi; Frankopani, Subici i drugi, stavljaju suverenitet Hrvatske pod patronat Ugarske kraljevine dinastije Arpadovica. Nemanjicka Srbija je "mlada" od Bosne dvanaest godina, jer Stefan Nemanja, rodonacelnik buduce kraljevine, kao prvi zupan pocinje vladati 1166, a ban Boric 1154. Uz to, srednjovjekovna srpska drzava prestaje egzistirati 1371. godine, kada na rijeci Marici gine zadnji srpski car Stefan Uros V. (Bitka na Kosovu 1379. samo je pokusaj opstanka malih srpskih i crnogorskih despotija: Lazarevica, Brankovica, Balsica i Crnojevica, koje su od ranije u vazalnom odnosu prema Turskom Carstvu.) Osim toga, u doba nastanka Bosne kao drzave, ne postoji ni avarski kaganat (568.-811.) Hrvatska je dakle provincija Ugarske, a Srbija jos ne postoji, a kada i nastane cijelo vrijeme bit ce ugrozena od Bugarskog carstva, Bizanta, krizara i Osmanske imperije. Zahvaljujuci tome, Bosna je imala mogucnost da se razvija neovisno o ostalim slavenskim narodima i drzavama na Balkanu. Zapadno od Bosne u doba njenog nastanka kao drzavne jedinice, nalaze se veliki feudi Subica, jugozapadno su imanja Nelipica, sjeverozapadano su Babonjici, sjeverno Kurjakovici i Dinjcici. Na tom prostoru javlja se narodnosno hrvatsko ime. Ime Hrvati je tada ime za narod koji ima samo svoju vlastelu, ali ne i svoju drzavu. Isto je i istocno od Bosne gdje zivi srpski narod. Nemanjici, a kasnije Balsici, Crnojevici, Dejanovici, Altomanovici, i drugi, samo su plemena koja cine srpski narod. Povijest Srbije toga doba pokazuje da je vaznije biti pripadnik svoga plemena, nego pripadnik jednog, u ovom slucaju srpskog naroda. Mnogi postavljaju pitanje koja je to etnicka grupa, ili grupe, koje su naseljavale tadasnju Bosnu? Bosnu su naseljavali Slaveni koji nisu poznavali ni hrvatsko, a ni srpsko narodno ime. U Bosni tada uopce nisu zivjeli ni Srbi, ni Hrvati. Jednostavno receno, u njoj su zivjeli Slaveni koji nisu ni Srbi, ni Hrvati. Hrvati su svoje narodno ime donijeli u Hrvatsku, po kojem se i drzava nazvala, a Srbi su takoder donijeli svoje ime koje je kasnije ugradeno u ime drzave. Uzrok zasto tada u Bosni nije bilo ni Srba, ni Hrvata jeste taj sto slavenski narod u Bosni nije prihvatio krscanstvo - koje je tada bilo glavna odrednica hrvatskog, odnosno srpskog naroda. Vremenom je taj narod poceo sam sebe da naziva po imenu svoje nove domovine. Cijelo stanovnistvo, sav narod Bosne u svim dokumentima (vladarskim darovnicama, ugovorima, testamentima, glosama na bogumilskim knjigama, natpisima na steccima) toga vremena naziva sebe samo jednim jedinim imenom - Bosnjani. To ime uskoro prihvataju i susjedne drzave, da bi se taj narod jasno mogao razlikovati od slicnih, ali ne i istih juznoslavenskih naroda: Hrvata i Srba. Ovdje je vazno napomenuti da je pojam Bosnjanin ime za narod u Bosni (jer je Bosna tada bila jednonarodna drzava) i ujedno odrednica za drzavljanstvo, mada tada taj pojam nije postojao. Dakle, svoje narodno ime Bosnjani su dobili po imenu svoje drzave, a ne po svome etnickom imenu. Reklo bi se da Bosnjanima nije bio poznat naziv za narod. Zvuci paradoksalno, a i jeste tim vise sto je u povijesti svaki narod sa sobom donosi u svoju novu domovinu svoje nacionalno ime. (Hispanjoli su na Pirinejsko poluostrvo donijeli svoje narodno ime i drzava se kasnije po njima prozvala Spanija, Franci su u Galiju /a i Galija je sama dobila ime po plemenima Gala/ donijeli svoje ime i drzava je nazvana po njenom stanovnistvu Francuska, Angli su osvojili Albion i drzava je dobila ime Engleska, Italija je dobila ime po eponimnom mitskom junaku Italu, Odisejevom unuku itd.) Receno je ranije da je rimski pojam Bosinus (za ime rijeke) nastao od ilirskog Bosona. Takoder, sva imena vecih bosanskih rijeka su latinska: Oenus (lat. jedinstvena) - Una, Urpanus (lat. ostar) - Vrbas, Narus (lat. glagoljiva) - Neretva, Drinus (lat. zelena) - Drina. Znaci, rimska imena su slavenizirana. Jedna od najstarijih zupa srednjovjekovne bosanske banovine dobila je ime po rijeci Bosni - Bosna, kao sto je slucaj sa zupama Pliva, Ukrina, Vrbas itd. Vremenom se ta zupa izdigla po svome znacaju iznad ostalih zupa, zbog toga sto su u njoj vladali prvi banovi Bosne, pa je cijela zemlja, buduca kraljevina, dobila zvanicno ime - Bosna. Uostalom, vec oko 950. godine bizantski car Konstantin Porfirogenit u svome djelu "O upravljanju carstvom" navodi da izmedu Une, Save i Drine postoji zemlja koja se zove Bosna. Dakle, narodnosno ime za stanovnistvo Bosne jos ne postoji u standardnom etnickom smilu. Istovremeno, u etnickom smilu u drzavama Srbiji i Hrvatskoj postoje narodnosna imena Srbin i Hrvat. Ali ni jedno od ta dva imena nisu se ni tada, a ni u cijelom periodu bosanske drzave protezali na Bosnu. Hrvatsko narodno ime po prestanku hrvatske drzavnosti ostalo je samo sjena i uspomena na etnicku zajednicu, tim vise sto hrvatska plemena nisu mogla imati osjecanje pripadnosti istom, hrvatskom narodu, jer bili su rascjepkani: jedni su naginjali Ugrima, drugi su bili pod Venecijom, a treci su se identificirali sa anzujskim Napuljom. U hrvatskom puku govorio se hrvatski jezik, dok su plemici govorili madarski, a kasnije i njemacki. Kler je nastojao da sacuva barem trunku samosvojnosti vrseci na bogosluzenju glagoljasku misu, a ne latinsku. Za to vrijeme na srpskim prostorima govorio se srpski jezik, plemici i vladari Nemanjici govorili su na dvoru cara Dusana u Skoplju grcki, a njihov kler je obavljao sluzbu na crkvenoslavenskom jeziku. Svi stanovnici, sav narod Bosne zvao se iskljucivo i samo Bosnjani, bez obzira da li su oni pripadali bogumilstvu ili krscanstvu. (Raskol u krscanstvu 1054. godine na katolicanstvo i pravoslavlje nekoliko stoljeca je na prostorima Bosne bio nepoznat, a i kad je bio poznat, bio je veoma nejasan i nedefiniran pojam.) Logicno je da su stanovnici nekadasnje kraljevine Hrvatske, dakle etnicki Hrvati, po padu svoje drzave nastojali da spasu zivote od ugarskog osvajaca bjezeci duboko u Bosnu, skrivajuci se od opasnosti. Nastanili su se tu i ostali su do danas u nekim zupama, danasnjim opcinama: Kresevo, Fojnica, Busovaca, Kiseljak, Travnik, Prozor, Vares i Vitez. Neki su od ranije zivjeli u zupama Zapadne Hercegovine: Capljina, Citluk, Grude, Livno, Ljubuski, Posusje, Listica i Duvno. Isto tako je jasno da su i Srbi iz "prijeka" ulazili u Hum (Istocnu Hercegovinu) i Semberiju, jer su za vrijeme srpskih kraljeva Milutina (1276.-1282.) i Dragutina (1282.-1321.) postojali njihovi posjedi u tim krajevima. Ali i jedni i drugi bili su procentualno zanemarljivi u odnosu na sav onaj narod koji se zvao Bosnjani. Cak se moze pretpostaviti da su i Srbi i Hrvati vremenom zapostavili svoje etnicko ime, da su se stopili, asimilirali sa imenom Bosnjani, pri tom zadrzavajuci od svog etnickog identiteta samo svoju krscansku vjeru. Pojam Bosnjani, nastao od horonima (imena drzave) - Bosna (a prije toga je horonim nastao od toponima) i time je stekao snagu imena cijelog jednog naroda. Taj narod je uz sebe je imao pripadnike Vlaha koji su, ako su bili vjernici, pripadali katolicanstvu, jer su Vlasi starosjedioci, vec spomenuti romanizirani Iliri. Osim njih bilo je nesto i Kelta koji su takoder bili katolici. Po tome se moze reci da je Bosna tada bila jednonacionalna drzava sa relativno malim postotkom drugih naroda (plemena) i da je Bosnjanin, osim narodnosno, znacio i naziv za drzavljanina Kraljevine Bosne. Vlasi, kao nomadi zivjeli su rastrkani po bosanskim ispasama i nisu imali etnicko osjecanje naroda. Slicno se moze reci i za rudare Kelte, koji su zivjeli u rudarskim centrima te nisu posjedovali narodnosnu koheziju ni kriticnu masu plemena koja bi bila dovoljna da se oforme u narod. Narod Kraljevine Bosne, dakle Bosnjani, zivjeli su po zupama koje bijahu osnovne administrativne jedinice jednog plemena. Znaci, svako bosnjacko pleme imalo je svoju autonomnu zupu. Ali, cesto je jedno pleme posjedovalo i vise zupa koje je bosanski ban, a kasnije kralj, kao senior darivao u leno svojim velikasima, za odanu sluzbu, za zasluge u ratu, ili diplomatsku misiju. To se vidi po darovnicama bosanske vladarske dinastije Kotromanica koji su poklanjali feude: Hrvatinicima, Kosacama, Hranicima, Pavlovicima, Zlatonosovicima, Vukovicima, Dragisicima, Tihoradicima, Vlatkovicima, Santicima, Jablanovicima, Radinovicima, Hercegovicima, Vojsalicima i drugima. Te darovnice su pisane na narodnom, bosanskom jeziku, jer je sasvim prirodno da se tako imenuje jezik Bosnjana. Vec bizantski car Manojlo Komnen (1143.-1180.) navodi da u Bosni postoji slavensko pleme Bosnjani, koji govori slavenskim - bosnjackim jezikom. Po ovome vidima da se ranije za bosanski jezik govorilo da je to - bosnjacki jezik. Medutim, kako je vec spomenuto, pojam bosanski jezik dolazi od pojma Bosna i zato je pravilnije reci bosanski jezik, tim prije sto ga u kasnijem periodu nastajanja nacije u Bosni, osim Bosnjaka govore jos i bosanskohercegovacki Hrvati i Srbi. Veliki je broj dokumenata pisanih autohtonim i autenticnim bosanskim pismom kojim se sluze bosanski dijaci, velikasi i dubrovacka diplomatija, a to je - bosancica. A posto su ti pisari, dijaci bili obavezno iz redova bogumila, to se sva evandelja, darovnice, ugovori, testamenti i kronike s pravom mogu svrstati u bogumilsku zaostavstinu. Uz sve to, epigrafski natpisi na steccima pisani su takoder bosancicom. Uz bosancicu, zbog prisustva franjevaca u Bosni, od 1339, koristi se i glagoljica, a u istocnom Humu bila je djelomicno u upotrebi i staroslavenska cirilica. Ali, kao dominantno, sluzbeno pismo bilo je bosancica, a jezik - bosanski. Zvanicna religija Kraljevine Bosne bilo je bogumilstvo. Sav period srednjovjekovne bosanske drzave najveci dio pripadnika vladajuce dinastije Kotromanica lavira izmedu krscanstva (katolicanstva) i bogumilstva. Medutim, samo potvrda tolerancije prema velikim bogumilskim dinastijama Hrvatinicima, Kosacama i Pavlovicima uspjevala je bosanske vladare da odrzi na prijestolu u Bobovcu. Bogumilski kler, kao civilizacijski i administrtivni faktor obavezno je prisustvovao krunisanju kralja koje je vrseno po tradiciji u centrima didaC crkve bosanske; Milama i Mostrama. Kler je bio vodeci autoritet u obrazovanju bosanskih princeva, vrsio je vjencanja kralja, imao je funkciju kraljevih i velikaskih savjetnika i ucestvovao je aktivno u radu bosanskog Sabora. Svako poigravanje bosanski kraljeva sa bogumilstvom i koketiranje sa Vatikanom, koji je bio smrtni neprijatelj autonomne Crkve bosanske ugrozavalo je kraljev autoritet i skoro po pravilu dovodilo je kralja do gubitka vladarskog trona. Hrvatinici i Kosace, zapravo, Hrvoje Vukcic Hrvatinic (1380.-1416.) i Sjepan Vukcic Kosaca (1435.-1466.), osim sto su bili vrlo mocni velikasi uvijek su imali kao moralnu podrsku bogumilskog dida za opravdanje svojih postupaka. Posto su bili zastitnici bogumila mogli su se oslanjati na autoritet Crkve bosanske u svojim razracunavanjima sa bosanskim kraljevima. Njih dvojica su nemilice obarali i postavljali kraljeve, zavisno od toga da li kraljevi prihvataju, barem deklarativno, bogumilsku vjeru. Bogumilski casnici, koristeci bosanski jezik u svojoj sluzbi, propovjedajuci vjeru na bosanskom jeziku, odigrali su time odlucujucu ulogu u politickoj i kulturnoj integraciji bosnjacke etnicke svijesti i bosanske drzavnosti koja nece biti zaboravljena ni za cijelo vrijeme turskog, pa ni austrougarskog perioda. Bosna je kao drzava uspjela opstati sve dok je u njoj bosanska crkva bilo vodeci spiritus movens. Mnogi krizarski pohodi koji su katkad postajali i ratovi (1234/39, 1244/47, 1254, 1283, 1326, 1340. i 1356/58.), vodeni od Vatikana, Venecije, Ugarske, kao i sud inkvizicije, preko dva stoljeca nacinjali su monolitnost bosanske drzave. Nesloga visokog plemstva, sve slabiji autoritet kraljeva-konvertita koji nisu mogli realizirati homogenizaciju drzavne teriotorije i uprave, te pojava Osmanlija (koje su sami velikasi i bosanski kraljevi zvali u Bosnu kao svoje saveznike) ucinili su da Kraljevina Bosna izgubi suverenitet. Etnicka nomenklatura i kategorije u Osmanskoj imperiji od 1463. - 1878. Dolazak Osmanlija i islamizacija Bosne su najvazniji faktori za svahtanje etnicke situacije u BiH danas. Od tada je zapoceo proces formiranja suvremenog etnickog mozaika u BiH. Kao najbitniji faktor u metamorfozi etnosa u Bosni je islamizacija Bosnjaka. Nigdje u povijesnim izvorima nema podatka da je islamizacija provodena nasilno. Ako se zna da je prvi upad Osmanlija bio 1388. godine, za vrijeme kralja Tvrtka I Kotromanica, a da je Bosna politicki prestala da postoji kao samostalna drzava tek 1463 godine (i to ne sva, jer je zadnji grad u Bosni pao pod Turke - Velika Kladusa 1630. godine) onda islamizaciju treba shvatiti kao veoma dug proces. Ne ulazeci u uzroke i razloge islamizacije, posto to nije predmet ovog rada, bitno je naglasiti da tamo, gdje je islamizacija sprovedena - ona bila temeljita i konacna. Oni koji su primili islam kasnije nisu ponovo konvertirali u svoju staru vjeru, mada su ponegdje sacuvali natruhe bogumilstva. Moze se reci da su bogumili bili poslovicno vjerolomni. Poznat je slucaj odricanja od bogumilstva pred legatom pape Inocenca III vec 1203. na Bilinom polju u Zenici, kada su se sve velikaske porodice na celu sa Kulinom banom odrekli bogumilstva, jer im je Vatikan zaprijetio ratom. Ali cim je papin izaslanik otisao, Bosnjani su nastavili po starom. To se desavalo nekoliko puta u povijesti Bosne. Medutim, jednom primivsi islam, oni su postali zvanicno i do dan-danas muslimani, ali, ponavljam, i dalje cuvajuci u sebi znacajke bogumilstva izrazene u jeziku, pismu i porodicnim obicajima. U svemu su po vjeri postali mulimani, jer samo kao muslimani mogli su bioloski opstati pred tako mocnim osvajacem i egzistirati na svojim starim bastinama, uzivati slobodu skoro istu kao i sam osvajac, te imati cak i izvjesne benificije. Po konacnom zauzecu najveceg dijela Bosne (poslije pada Srebrenicke i Jajacke banovine, 1528.) i poslije pomicanja ratista izvan nje, u samoj Bosni ostalo je vrlo malo stanovnistva turskog porijekla. Na spahilucima su ostali Bosnjaci, u vjerskom smislu dojucerasnji bogumili, sada muslimani - i raja, dojucerasnji kmetovi. Dakle, etnicka struktura nije se izrazito promijenila. To je zato, sto Turcima nije bio cilj da asimiliraju Bosnjake i da im oduzmu narodno ime, nego da osvojenu zemlju sto prije adaptiraju svome sistemu vlasti i administrativne organizacije, kako bi ta zemlja bila nova odskocna daska za daljnje napredovanje u Srednju Evropu. Sve dojucerasnje zupe Kraljevine Bosne teritorijalno su se poklopile sa turskim nahijama, cak su im i imena ostala nepromijenjena u vecem procentu. Pa i Vlasi, koje je islamizacija teze zahvatala zbog njihovog skitalackog nacina zivota, imali su izvjesnu samoupravu u svojim, tzv. vlaskim nahijama. Ovdje se sa pravom moze postaviti pitanje koje su sve to etnicke grupe primile islam u BiH? U Bosni su prvo primili islam oni Bosnjaci koji su bili po vjeri bogumili, bez obzira na socijalni status. U istoriografiji ostali su zapisani slucajevi o tome. Veliki vojvoda i hercega Stjepan Vukcica Kosaca, dao je svoga rodenog brata Isaka, kao taoca (kao zalog lojalnosti turskom sultanu Mehmedu II Fatihu (1444.-1481), Isaka je usvojio u Stambolu Ishakbeg. Kada je presao na islam dobio je ime Isabeg Ishakovic Hranusic i postao je kasnije prvi sandzakbeg Bosanskog sandzaka od 1454. do 1463. i osnivac grada Sarajeva. Sin hercega Stjepana, Stjepan Hercegovic, od 1470, po primanju islama zove se Ahmedpasa Hersekzade i bio je prvi veliki vezir iz Bosne nekoliko puta u periodu od 1497.-1515, te bijase ozenjen kcerkom sultana Bajazida II. Praunuk Dragise, rodenog brata hercega Hrvoja Vukcica Hrvatinica, kao musliman se zvao Mahmut pasa Horvat. Unuk kneza od Vraduka, Radivoja, (1432.-1463.) koji je bio rodeni brat predzadnjeg bosanskog kralja Stjepana Tomasa (1443.-1461.) - Matija, primio je islam i Turci su ga po osvjanju Bosne postavili za kralja okupirane Bosne dodavsi njegovom imenu prezime Sabancic. Djeca zadnje bosanske kraljice Katarine, (1426.-1478.), princ i princeza Bosne, takoder su primili islam 1463. godine. Princeza Katarina je sahranjena u haremu jedne dzamije u Skoplju, a princ Zigmund kao musliman je dobio ime Ishak Oglu (turski: kraljevic) i bio je od 1487. sandzakbeg sandzaka Karasi u Maloj Aziji. Logicno je za pretpostaviti da su svi ovi velikasi prelaskom na islam u novu vjeru uvodili i svoje porodice, rodbinu i kmetove. Takoder se moze ocekivati da su i clanovi drugih konfesija, koji nisu bili bogumilski orijentirani, dakle oni koji su bili katolici, ili pravoslavci vidjeli interes da pridu novoj vjeri. Pravoslavni Srbi i katolicki Hrvati koji su se zatekli tada u Bosni, a bilo im je kasno da bjeze u Srbiju ili Hrvatsku i koji su primili islam, izgubili su svoj etnicki gen, jer je u tadasnjoj svijesti covjeka i vjernika etnos bio izjednacen sa religijskom pripadnoscu i za njih vise nije bilo povratka u krscanstvo. Ono sto je olaksalo islamizaciju u Bosni bilo je otsustvo organizirane krscanske crkve na njenom tlu. Katolicka crkva "Bosna Srebrena" imala je svoj centar u ?akovu, jos od 1252, a pravoslavna crkva, zapravo patrijarsija, nije postojala od 1371. (boj na Marici) do 1557. kada je rad Pecke patrijarsije obnovio veliki vezir Mehmedpasa Sokolovic, a mjesto patrijarha u cetiri prve generacije zauzimali su vezirov brat, Makarije i njegovi potomci Antonije, Gerasim i Sevatije. Jos jedna je stvar indikativna: otkud toliki broj sacuvanih stecaka (oko 60.000)? Zna se da je novoj vlasti bio potreban gradevinski materijal, a kameni stecci su bili najpogodniji za gradnju utvrdenja. Odgovor je u tome sto dojucersnji bogumili nisu dozvoljavali skrnavljenje grobova svojih predaka, tim prije sto su aktivno ucestvovali u turskoj vlasti. Dakle, islamizirani su Bosnjaci (bez obzira na religijsku pripadnost), dio Vlaha i Kelta (koji su se islamizacijom asimilirali u Bosnjake), svi oni malobrojni Srbi i Hrvati koji su se zatekli u Bosni, kao i oni vojnici, placenici u turskoj vojsci - martolozi, a koji su na Balkanu pripadali osiromasenom plemstvu Srba i Hrvata. Jedan dio danasnjih Bosnjaka nastao je od stranog, neslavenskog porijekla iz onih zemalja koji su ranije primili islam. Oni su dolaskom u Bosanski sandzak, kasnije pasaluk infiltrirali se sa domacim zivljem i kroz nekoliko generacija se asimilirali u bosnjacki narod. Jedina njihova identifikacija da nisu slavenskog porijekla jesu njihova prezimena (vidi shemu). Islamizirani narod - Bosnjaci nisu sebe nikada nazivali Turcima, niti su se smatrali turskim narodom. U zelji da se razlikuju od Turaka, oni su osvajace zvali Turkusama. Kasnije, u doba ajanskih vijeca, uvijek su samosvjesno isticali svoj specificni status u Osmanskom carstvu. Posjedovali su cvrsto uvjerenje da imaju poseban, povlasten polazaj, jer su znali da su u svojoj domovini i pri tom su uvijek naglasavali svoju pripadnost domovini Bosni. U Osmanskom carstvu, kao teoloski uredenoj drzavi (jer sultan je ujedno i kalif, Alahov dz.s. namjesnik na Zemlji) vlasti nisu kod svojih podanika isticali narodnosne atribute, nego vjerske. Zato se tek pri kraju XVIII stoljeca u osmanskim dokumentima pocinje javljati naziv za narode koji su podanici Carstva. Ranije postoji samo jedan pojam - milet - koji do tada oznacava pripadnike odredene religije. Katolik-mileti oznacavao je svakog katolika bio on Hrvat, Italijan ili Madjar. Rum-mileti je oznacavao pravoslavca bio on Srbin, Bugarin ili Grk. Kasnije, s druge strane se javlja pojam - kavm - a koristi se kada se oznacava neki narod. U mnogim dokumentima postoji za Bosnjake nekoliko izraza: Bosnjak-kavmi, Bosnjaklar, Bosnjak-taifesi, Bosnavi-takini - sto oznacava - bosnjacki narod, pleme, etnicku grupu. Ipak, vremenom se pocinju razlikovati dva pojma kojima turci oslovljavaju zivalj u Bosni: Bosnavi (tur. Bosnjak, ime za pripadnika naroda) i Bosnali (tur. Bosanac, ime za stanovnika Bosne iz bilo kojeg naroda). Islamizacija Bosne dovela je do toga da mnoga danasnja prezimena u BiH bez obzira na etnicko porijeklo postanu slicna, ili ista. Primjera ima bezbroj, ali u donjoj shemi navedeno je samo nekoliko ilustrativnih primjera: Neka prezimena, izrazito slavenskog porijekla nalaze se u BiH u predislamsko doba. Sva gornja prezimena, iz prvih pet kolona mogu se naci vec u tursko doba, a i danas u sve tri etnicke grupe, odnosno nacije u BiH, osim neslavenskih prezimena koja su karakteristicna samo u bosnjackom korpusu. Ova, a i mnoga druga prezimena (preko osam stotina) ukazuju na stoljetno mijesanje naroda u BiH. Tek 1856. godine turska administracija je Hati-hamajunom dozvolila narodima u Carevini da mogu otvoreno koristiti svoja etnicka imena i time dali deklarativnu, ali ne i stvarnu mogucnost da se narodi smiju zvati svojim povijesnim imenom. Cinjenica je da su osmanske vlasti tolerirale postojanje bosanskog jezika i nisu instistirale na prihvatanju turskog jezika. Bosanski jezik je sta vise bio jedan od sluzbenih jezika na Porti u Stambolu. Onda je shvatljivo da su osim Bosnjaka, muslimana i katolici i pravoslavci govorili bosanskim jezikom. Medutim, tada je u upotrebi u Bosni bilo jos nekoliko jezika. Ulema je koristila arapski, trgovci su cesto upotrebljavali turski, a intelektualna i umjetnicka elita sluzila se persijskim. Osim njih, dolaskom Jevreja Sefarda u Bosnu korisiti se jevrejski - ladino. Pored svih tih jezika u Bosanskom pasaluku koristilo se cak pet pisama: bosancica, latinica, arabica, cirilica, a Jevreji imaju svoje pismo. Na bosanskom jeziku, a arabicom pisana je literatura Bosnjaka, koja broji preko dvije stotine autora. Od tog mnostva vazno je istaci: Mehmeda Hevaiju Uskufiju, autora prvog bosansko-turskog rjecnika "Makbuli arif" iz 1631. godine, dakle 187 godina prije Vukovog rjecnika srpskog jezika. Taj rjecnik je vazan argument pred onima koji tvrde da tadasnja Bosna nije imala svoga jezika, svojih rijeci i da se u njoj govorilo iskljucivo turski. Da je tako bilo, zasto bi onda uopce bio napisan dvojezicni rjecnik? Nezaobilazni su: Nerkesi, Kaimija, Mejli, Vahdeti, Pruscanin, Ilahamija, Siri, Uzicanin, Muvekit (prvi bosnjacki povijesnicar), Baseskija (prvi bosnjacki kronicar). Osim toga, 1537. je osnovana Gazi Husrevbegova medresa, a to je prva visokoskolska ustanova na slavenskom dijelu Balkana i, pri njoj prva knjiznica u Bosni i Hercegovini. Hrvati su se u Bosni poceli razvijati kao narod, iz onih preostalih i malobrojnih neislamiziranih katolika koji su naseljavali oblasti Zapadne Hercegovine, Srednjebosanskog bazena i Bosanske Posavine. Zahvaljujuci Ahdnami sulatana Mehmeda II Fatiha izdatu Andelu Zvizdovicu 1463. godine, bio je dozvoljen rad franjevcima i omogucene su ima cak i neke privilegije uz odredene uvjete. Ali bosanski katolici se ni tada ne imenuju Hrvatima. Sami sebe zovu katolicima, govore bosanski jezik, a bosanski franjevci: Divkovic, Lastric, Martic, Jukic i drugi pisu latinicu, jer su i glagoljica i bosancica istisnute iz samostanske upotrebe. Ilirski pokret u Hrvatskoj nasao je svoj odjek u usima katolika Bosnjaka. U zelji da se oslabi Turska Carevina u Bosnu se infiltriraju ilirci ne bi li, istovremeno progonjeni od ugarskih vlasti djelovali iz Bosne. Srbi kao narod takoder se poceo razvijati od ostataka neislamiziranih pravoslavaca u Istocnoj Hercegovini, a veci procent stanovnistva u Bosni postaju zahvaljujuci migracijama. Poslije velikih epidemija kuge u Bosni, turske vlasti naseljavaju Srbe iz Smederevskog i Krusevackog sandzaka u Bosansku Krajinu i jugozapadnu Bosnu (Glamoc, Drvar, Bosansko Grahovo i Bosanski Petrovac). To su upravo oni martolzi koji su za turski racun kao placenici ratovali protiv katolickog neprijatelja. Pravoslavna crkva je imala veliki udio u formiranju srpskog nacionalnog identiteta u Bosni. Nezaobilazan je ucinak I i II srpskog ustanka u Beogradskom pasaluku, te Vukov rad na prosvjecivanju Srba. I pravoslavni Bosnjaci u Bosni koriste za sebe ime - pravoslavci, govore bosanskim jezikom, ali se sluze cirilicom. Jos od 1584. kada je uvedena u Bosni institucija odzakluktimara, Bosnjaci osiguravaju sebi nasjedno pravo nad svojom zemljom u okviru porodice i pravo da se zadrzavaju, da ostanu u Bosni poslije vojnog pohoda, ma gdje morali ici ratovati. To znaci da su se poslije svakog rata vracali u svoju domovinu, a nisu ostajali kao drugi, vanevropski narodi na novookupiranim teritorijama. Otuda dolazi bosnjacko vezivanje za Bosnu kao domovinu. Zato su Bosnjaci bili u mogucnosti da sa pravom zadrze svoj jezik u svim strukturama stanovnistva. Bosnjaci su se od bosanskog neislamiziranog stanovnistva (malobrojnih Hrvata i Srba) razlikovali po vjeri, po privilegijama i kulturi. Svi ti faktori uslovili su specifican proces geneze, napretka Bosnjaka, cija se etnicka diferencijacija u odnosu na druga dva naroda tokom stoljeca produbljivala upravo onoliko koliko se nacionalno pocinju diferincirati bosanski katolici i pravoslavci medusobno i imenovati u Hrvate i Srbe. Istovremeno svi Bosnjaci, muslimani, katolici i pravoslavci kroz bune dovode do toga da pocinje sve vise rasti opozicija prema Osmanskom Carstvu, koje, gubeci pozicije u Evropi postaje sve represivnije. Bosnjaci kao zreo narod u XIX stoljecu u nizu akcija nastoje da izbore autonomiju i nezavisnost, te da naglase svoju drzavnost: 1829, 1831, 1839, 1851/52. i 1875, ali to im ne polazi na rukom. Jedina vrijedna hvale je revolucija na celu sa Huesin kapetanom Gradascevicem, koju su mnogi minorizirali nazivajuci je samo bunom. Problem je donekle i u tome sto Bosnjaci dugo nisu bili sigurni sta su i da li uopce ista mogu biti u etnickom smislu? Imali su samo jako vjersko osjecanje, ali ono nije bilo dovoljno za narodne, socijalne, a kamo li nacionalne preobrazaje. Svaki njihov pokusaj bio je umrtvljen, ili reformama; Hatiserifom od Dzulhane 1839, ili Hatihamajunom iz 1859. kojih se nitko nije drzao, ili je zaista krvavo ugusen, kao u Latasovoj kaznenoj ekspediciji 1851. Bosnjaci su do pred sam kraj osmanske uprave u Bosni jos uvijek bili dovoljno emotivno vezani za Tursku kao vodecu snagu islama, naivno vjerujuci da ce pod njenim plastom uspjeti postici kakvu takvu autonomiju. Zapostavili su time svoj narodnosni impuls, dajuci pri tom prednost privatno i javno vjerskom elementu, a ne etnickom. To je nazalost bilo romanticarski i nije imalo nikakve veze sa stvarnoscu. Uz to, nezrelo poimanje nacionalnog suvereniteta dovelo je do toga da je Husein kapetan Gradascevic vjerovao u autonomiju Bosne pod patronatom Turske, Ivan Frano Jukic pod patronatom Habzburske monarhije, a Vaso Pelagic pod patronatom Rusije. U bosanskohercegovackom ustanku 1875. za Srbe i Hrvate osnovni pokretac bila je nacionalna ideja, dok su Bosnjaci u ustanak krenuli po inerciji. Etnicko sazrijevanje Bosnjaka u naciju u Austrougarskoj Monarhiji 1878.-1918. O hrvatskom i srpskom narodu i njihovoj genezi od naroda do nacije, odnosno od katolika do Hrvata, tj. od pravoslavaca do Srba u doba okupacije BiH od Austrougarske Monarhije napisane su cijele i knjiznice i biblioteke. Medutim, nas ovdje interesiraju prvenstveno Bosnjaci i njihovo sazrijevanje iz naroda u naciju. Austrougarski guverner BiH Benjamin Kalaj namjerno propagira politiku bosnjastva. Sta znaci to njegovo bosnjastvo? To bosnjastvo bilo je onemogucavanje razvoja nacionalnih pokreta u Bosni. Po njemu postoji u BiH samo jedan narod, "trojedan", koji medu svojim pripadnicima ima tri grupe vijernika: muslimane, katolike i pravoslavce. Naravno da je takva politka kocila bosnjacki narod u formiranju nacionlanog indetiteta. To je izazvalo reakcije, pa tada sve tri naroda pocinju osnivanje svojih narodnih skola, prosjevjetnih drustava i kulturnih listova. Poznat je niz slucajeva u Sarajevu, Banjaluci, Tuzli i Mostaru gdje popovi obje krscanske konfesije novcano potkupljuju, "motiviraju" svoje vijernike da se deklariraju kao Hrvati i Srbi, a ne kao katolici i pravoslavci. Bosnjaci, po vjeri muslimani, stoljecima vezani za tursku vlast, islamsku civilizaciju i BiH kao jedinu domovinu, osjetili su se ugrozenim, jer su se odjednom nasli u izrazito katolickoj drzavi, a granicivsi se sa pravoslavnom Srbijom i Crnom gorom i u totalnom krscanskom okruzenju. Nasavsi se pod uticajem jedne nepoznate, strane civilizacije, osjetili su se izgubljenima, tim vise sto su nakandnom aneksijom Bosne ostali odsjeceni od Stambola koji ima je davao barem privid zastite - pa se jos vise okrecu spasavanju vjere koja im je ostala jedini smisao. Ulema je isticala da je bitnije sacuvati svoje vjerski identitet, nego narodnosni, koji za njih nije bio bitan. Bosnjaci su znali da pripadaju jednom, jedinstvenom bosnjackom narodu, ali im je ipak vaznije bilo da, prihvatajuci eho panislamizma Abdul Hamida II (1876.-1909.) ostanu pripadnici velikog muslimanskog bratstva od Maroka do Indonezije. Svoj egzistencijalni otpor oni su odmah izrazili u ljeto i jesen 1878, pa i 1882. i oba ta ustanka Monarhija je ugusila sa velikim bosnjackim zrtvama. Drugi odraz otpora bio je masovni egzodus Bosnjaka u Tursku, koju su izrazito konzervativni slojevi vidjeli kao svoju "maticu". Tek je autonomaski pokret, odnosno borba za vjersko-prosvjetnu i vakufsko-mearifsku autonomiju poceo je da se osmisljenije zalaze za narodni preporod Bosnjaka. Nazalost, pokret se vec u pocetku polarizirao programatski na hodzinsku struju, koja je preferirala vjersku i vakufsku problematiku i, begovsku struju, gdje su spahije forsirale rjesenje agrarno-imovinskih odnosa. Gdje je tu zreo nacionalni program za ostale slojeve bosnjackog naroda? Ipak, Bosnjaci su tada poceli sazrijevati od naroda u naciju, jer su: a) osnovali svoju prvu politicku gradansku partiju "Muslimansku narodnu organizaciju" 1906, b) izborili su se da austougarski car sankcionira Ustav ("Zemaljski statut") koji je bio povod da se Bosna pripoji, anektira od Monarhije 1908,) ustanovljen je bosanski Sabor i Zemaljska vlada, 1910, koji jesu bili u mnogocemu ekspozitura beckog dvora, ali u kojem su bili i Bosnjaci i time stekli gradansko pravo i mogucnost da se bore za svoju naciju. Dakle, BiH u periodu od 1878. do 1918. godine dobiva tri nacije, posto njeni narodi dobivaju prerogative nacije: suverenitet izrazen u parlamentarizmu, ustavnost i izbore. Ali takav parlamentarizam je tek klica pravog parlamentarnog, demokratskog zivota. Najtragicnije je to sto je nacionalno ime Bosnjaka, koje je bilo u upotrebi i prvih desetak godina austrijske uprave promijenjeno i degradirano na samo vjersku odrednicu. Prvo je u praksi bio semanticki netacan pojam "muhamedanci". Muslimani nisu sljedbenici Muhameda a.s., vec Alaha dz.s. Tu nepravdu je "ispravio" Osman Djikic, eskponent srbijanske politike u Bosni, pa je 1903. za Bosnjake, kao narodnosni pojam promovirao naziv - muslimani - ostavljajuci svoje sunarodnjake na nivou vjerske grupe. Sa druge strane vjerske odrednice: katolik i pravoslavac dignuti su u kategoriju nacije. Ipak, smije se konstatirati da su se Bosnjaci, iako definirani vjerskim imenom, konstituirali u doba Monarhije u naciju, jer su dobili institucije koje su po medunarodnim uzusima atributi nacije. Prvi put od vremena srednjovjekovnog Sabora, poslije 450 godina dobili su parlament i mogucnost da budu ukljuceni u politicki zivot i da pocnu da uticu, da se bore za buducnost svoje domovine BiH. Pojam bosanski jezik bio je u upotrebi od pocetka okupacije do 1908. godine, zahvaljujuci prvoj "Gramatici bosanskog jezika" Frane Vuletica, koja je izasla 1880. i po njoj se predavalo sve do 1911. godine. Dekretom je ukinuto ime bosanskog jezika, a uveden je termin srpskohrvatski jezik. I to je smisljeno izvedeno: posto su muslimani samo vjerska grupa, dakle ne postoji ni islamska nacija, onda ne moze ni da postoji neki muslimanski jezik. Da je ostalo narodno/nacionalno ime Bosnjak, bilo bi logicno da taj narod, sad vec nacija ima jezik koji ce se zvati bosanskim. Pisma u BiH su latinica i cirilica, koja su istisnula arabicu, a bosancica se pise samo privatno. Nju tada koriste pretezno spahije ("begovica") i ona je ujedno i konspirativno, kriptogramo pismo Bosnjaka pred okupacionim vlastima. Kuriozitet je da se javlja stampa listova na dva pisma istovremeno, i latinicom i cirilicom. Ogroman doprinos budenju nacionalne svijesti Bosnjaka dali su: prvi antologicar bosnjackih narodnih pjesama Mehmedbeg Kapetanovic Ljubusak koji je pokrenuo prvi bosnjacki casopis "Bosnjak" 1891, prvi povjesnicar u modernom smislu rijeci Safvetbeg Basagic urednik "Behara" 1900. i kulturno drustvo i istoimeni casopis "Gajret". Istovremeno i Srbi u Srbiji i Hrvati u Hrvatskoj vode bitku za pridobijanje Bosnjaka u Bosni. Prvi su igrali vise na politickom polju: pozivali su, ne Bosnjake, nego muslimane, kao sto je to cinio Mico Ljubibratic - na nacionalno izmirenje, jer su ih smatrali Turcima i opominjali su i ih da ce i jedni i drugi biti pokrsteni od Vatikana. Hrvati sa zapada imali su strategiju na kulturnom polju: Josip Eugen Tomic pise "Zmaja od Bosne" i ujedno je tvorac sintagme da su "muslimani cvijet hrvatskog naroda", a Milutin Ogrizovic pravi prvu dramatizaciju najljepse bosnjacko-muslimanske balade - "Hasanagince". Vjera novonastale nacije i dalje je islam. Svakako da je doslo do velikog upliva okupacionih vlasti na vjerski zivot Bosnjaka. Rezim 1882. uspostavlja poseban vjerski hijerarhijski sistem sa Ulema-medzlisom i Reis-ul-ulemom, a to je Porta presutano priznala. U kompetenciju cara Franje Josipa I (1848.-1916.) dolazi imenovanje tih institucija. Monarhija nije Bosnjacima priznavala narodnosnu ulogu, tako da su oni boreci se za vjersko-prosvjetnu i vakufsko-mearifsku autonomiju sebe i dalje identificirali sa vjerom, odnosno muslimanstvom. Sto se tice drzavljanstva stanovnika BiH u doba okupacije i aneksije, BiH se smatrala trecom drzavom unutar Monarhije, tako da svi Bosanci (Bosnjaci, Hrvati i Srbi) nisu pravno bili ni austrijski ni ugarski drzavljani. Tretirani su kao drzavljani trece drzave: Bosne i Hercegovine. Time su Bosnjaci, mada nepriznati kao nacija, prvi put dobili drzavljanstvo, sto je pravno-politicki anakronizam XX stoljeca. Etnicka kategorizacija Bosnjaka u BiH od 1918. -1991. U doba Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, Kraljevine Jugoslavije, DRJ, FNRJ i SFRJ, Bosnjaci, vec uveliko nacija, dozivljavaju sve vecu degradaciju koju joj donose institucije monarhije, a kasnije i socijalizam olicen u jednopartijskom sistemu. Prividno uvazavani, bivaju srozani na puku vjersku zajednicu i na etnicko-nacionalno ignoriranje, odnosno - nepostojanje. Po osnivanju hegemonisticke, karadordevicevske SHS sa izrazitim centralizmom, po Vidovdanskom ustavu iz 1921. BiH je administrativno podijeljena na sest oblasti, ali na takav nacin da su u svakoj jednici Bosnjaci u manjini, a Srbi u vecini. Zatim, uvodenjem sestojanuarske diktature 1929. BiH biva jos vise razbijena kao povijesna i teritorijalna cjelina. Razdjeljena je u cetiri banovine: Drinsku (glavni grad Sarajevo), Vrbasku (Banjaluka), Zetsku (Cetinje) i Primorsku (Split). Daljnja dezintegracija domovine Bosnjaka desila se 1939. kada je po sporazumu Cvetkovic - Macek formirana Banovina Hrvatska u ciji je teritorijalni sastav uslo trinaest bosanskohercegovackih kotara. Jugoslavenska muslimanska organizacija (JMO) je insistirala da se pored Banovine Hrvatske oformi i Banovina Bosna, ali do toga, naravno, nije doslo. Sve ovo je bilo praceno sve intenzivnijim obespravljivanjem Bosnjaka. Rad JMO, ionako cesto opstruiran od rezima, jos vise je razvodnjen osnivanjem Jugoslavenske muslimanske narodne organizacije (JMNO). Ta partija je bila filijala beogradskog rezima. Bosnjacima se ukida pravo da autonomno vode svoje vjerske i vakufske poslove, a sjediste Islamske vjerske zajednice iz Sarajeva se premjesta u Begorad. Po osnivanju Nezavisne Drzave Hrvatske BiH je sasvim eliminirana kao drzavna zajednica. Sprovodi se temeljna indoktrinacija da su Bosnjaci samo "Hrvati islamske vjeroispovijesti" i da je BiH koljevka hrvatstva. Bosnjaci tada ne postoje kao nacija, a to je i statisticki dokazivano u popisu stanovnistva. Krajnja autonegacija Bosnjaka kao nacije nasla se u tezi da su Bosnjaci germanskog porijekla i da kao takvi imaju vitesku cast da svoj suverenitet ostvare u sklopu nacistickog Treceg rajha. Tada dolazi do formiranja "Bosanske muslimanske legije" i 13. SS "Handzar" divizije, pod nacistickom komandom, koje na svu srecu nisu bile duga vijeka. Medutim, merhametli duse, Bosnjaci su vec 1941. rezolucijama njemackim vlastima protiv ustaskog terora, ustali u zastitu svojih komsija Srba u Sarajevu, Banjaluci, Mostaru, Prijedoru. Zaista stravicni cetnicki pokolji, ali i ustaski zlocini nad Bosnjacima u II svjetskom ratu ucinili su da u ratu nestane oko 103.000 Bosnjaka, sto je procentualno najveci broj zrtava medu svim Slavenima (u odnosu na prirodni prirastaj stanovnistva) - ukupno: 8,10 %. (Drugi su Srbi i Crnogorci sa zajednickim procentom od 7,20 %.) Socijalizam je poslije rata donio nekoliko akata koji su sasvim osiromasili vecinu Bosnjaka. Zakonom od nacionalizaciji 1945. oduzeta su privredna preduzeca bogatih Bosnjaka. Izvrsena je agrarna reforma 1946. kojom je oduzeta sva zemlja iznad trideset dunuma (tri hektara) onim bosnjackim zemljoposjednicima koji sami ne obraduju ta imanja. A 1948. donesen je novi zakon o nacionalizaciji kojom su od Bosnjaka oduzete zanatske radnje, trgovine i visak stambenog prostora. Nista nije pomoglo sto je pedeset Bosnjaka proglaseno narodnim herojima. Oni su se tada skrivali iza konspirativnih srpskih imena i nadimaka: Miro, Sasa, Aco, Crni itd i nisu ni mogli ni smjeli da uticu na ishod borbe protiv "klasnog neprijatelja" - svojih sunarodnjaka, osiromasenih aga i begova, zanatlija i trgovaca. Komunisti su hladnokrvno od monarhista preuzeli termin - muslimani - za Bosnjake i to ugradili u odluke vec I Zasjedanja Antifasistickog vijeca narodnog oslobodenja BiH (ZAVNOBiH): "...da zemlja koja nije ni srpska, ni hrvatska, ni muslimanska, nego i srpska i hrvatska i muslimanska, bude zbratimljena BiH, u kojoj ce biti osigurana puna ravnopravnost i jednakost svih." Uz to, ta zavnobihska "puna ravnopravnost" ubrzo se vidi iz ustavne definicije FNRJ u kojoj Bosnjaci uopce nisu spomenuti kao nacija, cak ni kao muslimani. Osim toga, u pocetku je u grbu FNRJ bilo pet buktinja koje su simbolizirale samo pet konstitutivnih juznoslavenskih nacija, ali kasnije je to "prevazideno" grbom SFRJ, pa je dodata i šesta.